Sažetak Hrvatske biskupske konferencije

za Sinodu o sinodalnosti 2021. – 2024.

Uvod

Na poziv pape Franje da se Crkva zaputi na zajednički sinodalni hod odazvalo se svih 17 mjesnih Crkava na području Republike Hrvatske, od kojih je 15 teritorijalnih biskupija i dvije personalne (Vojni ordinarijat i Grkokatolička eparhija). U svim biskupijama svečano je otvoren sinodalan proces. Mjesni biskupi su uputili okružnice svećenicima i vjernicima pozivajući ih da se vlastitom molitvom te hrabrošću i vjernošću angažiraju u sinodalnim aktivnostima kako u svojim župama tako i u onima koje će biti organizirane na biskupijskoj razini. Osim toga, biskupi su osnovali posebna biskupijska povjerenstva za sinodska savjetovanja sastavljena od predstavnika svećenika, redovnika, vjernika laika i drugih vjerničkih skupina i zajednica koja su koordinirala sinodske aktivnosti u biskupijama.
Kako bi se uključio što veći broj vjernika, kao i onih koji nisu članovi Katoličke Crkve, po biskupijama su organizirani različiti susreti na biskupijskim, dekanatskim i župnim razinama te su priređivani upitnici koji su u tiskanom obliku ili putem interneta učinjeni dostupnima svima koji su željeli iznijeti svoje mišljenje o glavnim temama sinodalnoga promišljanja i razlučivanja te time dati prinos sinodalnom procesu.
Zajednička promišljanja i upitnici po biskupijama uglavnom su slijedili deset tematskih jezgri koje su ponuđene i preporučene u pripremnom dokumentu Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje, te su prema tim tematskim područjima sastavljene cjeline koje prati i ovaj sažetak. U nastavku će biti iznesen sažetak zapažanja dobivenih iz svih biskupija Hrvatske biskupske konferencije..
Uvodno bi trebalo istaknuti i da su u sinodalnim susretima došle do izražaja posebnosti crkvenoga života u našoj zemlji uvjetovane vrlo traumatičnim događajima iz naše neposredne prošlosti, koji su ostavili teške posljedice. Hrvatska je prije svega još uvijek opterećena naslijeđem totalitarnoga komunističkoga sustava te su prijepori o pojedinim događajima iz toga vremena izvorom mnogih podjela i sukobljavanja u društvu. Hrvatski prijelaz iz komunističko-totalitarnog u demokratski sustav dodatno je bio opterećen Domovinskim ratom za neovisnost i protiv srpske agresije, koji je uzrokovao mnoga stradanja i razaranja te ostavio mnoge rane i traume kako u životima pojedinaca tako i cijeloga našega društva. U crkvenom životu rat je donio osobito teške izazove na području ekumenizma s obzirom na to da je agresiju izazvao narod koji većinski pripada pravoslavnoj Crkvi, što je napose uočljivo na području koje je izravno bilo pogođeno ratnim djelovanjem. Uz to, Hrvatska se suočava s velikom demografskom stagnacijom, kako zbog manjeg broja rođenih u odnosu na broj umrlih tako i zbog pojačanog iseljavanja koje je posebno izraženo nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

1. Suputnici na putovanju
U sinodalnom hodu jasno se prepoznala njegova komunitarna narav koja počiva u zajedničkom putovanju ponajprije sa samim Bogom. Tek pravi i istinski zajednički hod u molitvi s Bogom omogućuje prepoznavanje drugoga i bližnjega koji je u nevolji, ali i uključivanje u zajedničko putovanje ne samo vjernika, nego i nevjernika.
Članovi različitih vjerničkih zajednica u sinodalnom hodu bili su u određenoj mjeri ograničeni zbog najmanje dva razloga. Ponajprije, pandemija koronavirusa onemogućavala je očekivan intenzitet zajedničkog putovanja u vjeri, stvarajući pritom u mnogo slučajeva prepreke u zajedničkom putovanju, ponajprije zbog slavlja sakramenata u specifičnim okolnostima. Također, nerijetko se među članovima različitih vjerničkih zajednica pojavila sumnjičavost prema sinodalnom hodu zbog negativne percepcije sinodskog puta u Njemačkoj.
Vjernici su svjesni kako je hod u vjeri nemoguć bez zajednice. Život u zajednici je prepun različitih odnosa i dinamika. U sinodskim savjetovanjima uočeno je kako su vjernici svjesni poteškoća, ali su zainteresirani za izgradnju kvalitetnijih odnosa kako bi zajednički hod u vjeri bio što vjerodostojniji. Vjernici koji su snažnije uključeni u vjernički život svojih zajednica, ističu važnost uključivanja svih krštenika u život vjerničke zajednice, posebice onih koji su se zbog različitih razloga udaljili. Vjernici su spremni aktivnije uključiti upravo njih u život župe, ponajprije slušajući njihove poteškoće i prijedloge. Ta spremnost nipošto nije izraz naivnoga sagledavanja situacije, nego su vjernici duboko svjesni različitih problema koji postoje na različitim razinama. Osim toga, prepoznat je veliki potencijal koji postoji u zajedničkom hodu u vjeri među mladima i obiteljima. Stoga je u više navrata istaknuto kako je sustavan pastoral mladih i obitelji od ključne važnosti za život vjere te kako bi se budući pastoralni planovi trebali usredotočiti upravo na rad s obiteljskim zajednicama.

2. Slušanje
Među različitim zajednicama snažno je naglašena nezaobilazna važnost osluškivanja Božje riječi. Pozorno slušanje i osjetljivost za Božju riječ omogućuje jasno slušanje drugih, koje može proizvesti promjene u različitim dimenzijama vjerničkoga života.
Gotovo sve vjerničke zajednice i župne skupine izražavaju potrebu za poboljšavanjem komunikacije. U tom kontekstu svećenici naglašuju važnost da biskupi budu što više nazočni u životu župa kako bi jasnije čuli potrebe vjernika i svećenika na terenu. Izražena je i želja za što boljom kvalitetom slušanja i uzajamne komunikacije između župnika i vjernika koja bi mogla, ako slušanje polazi ponajprije od osluškivanja Božje riječi, unaprijediti pojedinačne međuljudske odnose. Primjerice, među vjernicima je uočena percepcija određene distance između klerika i laika, to jest odnosa »mi« i »vi«, odnosa koji zahtijeva povjerenje i razumijevanje. Kada se govori o slušanju, istaknuta je i važnost slušanja pape, biskupa i svećenika. Prepoznata je također vrlo važna uloga laika koji bi svojim darovima mogli još više pridonijeti životu Crkve (uloga žene u Crkvi, doprinos manjina, prihvaćanje odbačenih i isključenih).

3. Govoriti jasno
Promoviranje ispravnoga stila komunikacije ne može poteći samo od nas samih, već na izvorištu naših razgovora treba uvijek biti Božja riječ u svojoj otajstvenoj širini. Tek tada je moguća integracija slobode, istine i milosrđa u komunikaciji i razgovorima na svim razinama. Važno je poštivati mišljenje i glas onih koji su dio župne zajednice, s obzirom na to da bez međusobnog uvažavanja ne može biti pravog suživota. Za izgradnju povjerenja potrebno je poticati komunikaciju koja najviše prinosi izgradnji dobrih odnosa, mira i tolerancije u zajednici, a time i u društvu. Crkva se treba zalagati za kršćanske vrijednosti komunikacijom, te poticati na ljubav i zajedništvo.
Iskrena komunikacija prožeta međusobnim uvažavanjem i poštivanjem temelj je bilo kojeg zajedništva, a na poseban način onoga crkvenoga. Manjkava komunikacija može postati uzrok brojnih problema, nesporazuma, neiskorištenih prilika i propuštenoga dobra. Odgajati za dobru komunikaciju jest imperativ ljudskog i duhovnog razvoja, trajan životni izazov i mjesto kušnje naše zrelosti. U ozračju međusobnoga prihvaćanja i jednakosti – bez predrasuda, isključivosti i straha – potrebno je omogućiti da svaki vjernik, kako unutar manjih zajednica tako i na široj razini cijele Crkve, ima mogućnost slobodnog izražavanja vlastitih mišljenja i stavova, uvijek pazeći na dobro opće Crkve. Kritiku treba iznositi dobronamjerno i bez straha, jasno i slobodno te čvrsto stajati iza izrečenoga mišljenja.
Zadaća je Crkve omogućiti prostor, vrijeme i mjesto za komunikaciju i izricanje stavova, kako u crkvenoj zajednici tako i u društvu. Odgovornost je na pastoralnim službenicima, ali i na samim vjernicima, imati hrabrosti i otvorenosti daru Duha Svetoga, promijeniti vlastito srce i uklanjati predrasude. Svaka bi zajednica trebala imati dobre okolnosti i uvjete za slobodnu komunikaciju, da vjernici mogu reći što misle, osjećaju i trebaju, da su prihvaćeni i da ih se sluša i poštuje. Teškoće na koje se nailazi u pojedinim situacijama i slučajevima proizlaze iz suzdržanosti, proračunatosti, neautentičnosti, ali i nedostatka spremnosti na prevrednovanje vlastitih stavova, neprihvaćanje drugih zbog razlika u mišljenju i sl. Time se otvara prostor za rad na kvalitetnoj komunikaciji, za što je prijeko potreban redovit sakramentalan život, čitanje Božje riječi i molitva, sudjelovanje u životu zajednice i upoznavanje nauka Crkve.
Prisutnost Crkve u medijima pridonosi izgradnji dobrih odnosa, mira i tolerancije u društvu. Poruke koje se odašilju trebaju biti primjerene i promicati mir, jer Crkva treba imati uvijek pred sobom Isusa Krista i njegovu poruku ljubavi koju treba širiti. Predlaže se da Crkva u dijalogu bude jasna, da odvažnije iznosi svoj nauk, da se poboljša komunikacija između klera i laika, te da u javnom prostoru govor Crkve ne bude politički artikuliran, nego da to bude govor zauzimanja za prava obespravljenih, za mir i dijalog. Crkvu bi u medijima trebali predstavljati oni koji slijede glas Duha Svetoga i žive vjeru na vjerodostojan način.
Nakon pandemije internet je postao još zapaženiji izvor informacija, pa je pozitivno što je porastao interes za praćenje liturgijskih slavlja putem medija. Ipak, ističe se da digitalni mediji u redovitim okolnostima ne mogu zamijeniti osobno sudjelovanje u slavljima i u životu zajednice. Naglašeno je da posvećene osobe i vjernici laici trebaju na ispravan i odgovoran način koristiti medije i virtualne društvene mreže u evangelizaciji.

4. Slavlje
Liturgija je središte susreta između Boga i vjernika, kao Božji dar ona prožima život Crkve. Iz nje izvire snaga za naviještanje Božje riječi, donošenje životnih odluka te omogućuje zajednički hod i svjedočenje vjere. Molitva i sakramenti ujedinjuju nas u različitosti, jer Crkva okuplja različite ljude sjedinjene u Kristovoj ljubavi koja je temelj izgradnje zajedništva. Uz euharistiju tu su i druga slavlja sakramenata i pučkih pobožnosti koja su također bitna vjernicima. Njihovo značenje te važnost ispravnoga sudjelovanja potrebno je bolje približiti vjernicima. Nakon iskustva pandemije, mnogi su vjernici radosni i zahvalni na ponovnom zajedničkom slavljenju Boga. Ističe se da liturgija i osobna molitva trebaju biti u ispravnom odnosu i predlaže se da vjernici bolje upoznaju različite načine i oblike molitve, poglavito zajedničke molitve u obitelji.
Slavlje euharistije najljepši je izraz vjere u kojem se daruje punina Božje ljubavi. Ističe se važnost redovitog odlaska na euharistijska slavlja kako bi se doživio susret sa živim Bogom i izgrađivao kvalitetan duhovan život. Sudjelovanje u slavlju euharistije izraz je zahvalnosti Bogu, potiče rast zajednice, pomaže vjerniku u življenju radosti vjere te unosi snagu, mir i radost u njegov život. Odlazak na euharistijska slavlja ne smije biti samo iz navike, što sudjelovanje na euharistiji čini površnim i formalnim činom. Zato je unatoč ubrzanom ritmu života i povremenoj duhovnoj bezvoljnosti važno gajiti redovitost sakramentalnoga života. Za homilije se naglašuje da trebaju biti aktualizacija Božje riječi, odmjerena trajanja, primjerene životnim okolnostima i senzibilitetu vjernika, te da budu jasne i bez pretjeranoga kritiziranja.
Potrebni su određeni prijedlozi i liturgijski vodiči koji bi mogli pomoći djelatnijem i aktivnijem sudjelovanju u liturgijskim slavljima, kvalitetnijoj pripravi za zajednička slavlja. U tome je smislu naglašena važnost osobnog primjera i autentičnosti u poticanju drugih na aktivnije sudjelovanje u bogoslužjima. Vjernike je potrebno poticati na češće pristupanje sakramentu pomirenja. Istaknuta je prijeka potreba preispitivanja uloge kumova, jer se uočava nerazumijevanje i gubitak smisla te uloge kod vjernika.
Potrebno je čuvati svetost i uzvišenost liturgije, a o tome trebaju posebno voditi brigu svećenici. Liturgijska slavlja trebaju izgrađivati i nadahnjivati život posvećenih osoba. Važno je poticati na ispravnu formaciju posvećenih osoba i laika da se u liturgiji ne vode vlastitim senzibilitetima, nego liturgijskim propisima i normama. Svećenici trebaju voditi brigu o liturgijskim slavljima, promicati različite liturgijske službe i poticati pravilno vršenje obreda, kako bi se izbjegle zlouporabe. Postoji mnogo prostora za prihvaćanje postojećih i novih liturgijskih službi, no ostaje trajna potreba uvijek iznova vjernike poticati na djelatnije uključivanje u život zajednice.
Liturgijska glazba također je važna za slavlje. Iako je primjetno snažno vrednovanje i potreba očuvanja tradicijskih pjesama i gregorijanskoga korala u slavljima pred izazovima ulaska profanih ili nekatoličkih glazbenih oblika, ističe se potreba da se u slavljima uvedu moderni izričaji i forme usklađene s liturgijskim propisima, koji više odgovaraju senzibilitetu današnjih vjernika i iskustvu vjere. Treba poticati da svi sudionici slavlja aktivno sudjeluju u liturgijskome pjevanju, kako se liturgija ne bi pretvorila u koncert solista ili zbora.

5. Suodgovornost u poslanju
U procesu sinodskoga savjetovanja sudjelovali su većinom praktični vjernici i bliski suradnici župnika i župne zajednice, a to znači upravo oni koji osjećaju pripadnost Crkvi i vlastitoj župnoj zajednici, te ostvaruju dobru suradnju sa župnikom, dok u skladu s mogućnostima sudjeluju i na događajima biskupijske razine.
Vidljiva je svijest kako je svaki krštenik pozvan sudjelovati u poslanju Crkve životom u vjeri, sakramentalnim životom, svjedočanstvom u svakodnevici, djelatnom ljubavlju i molitvom za ljude u potrebi. Vjernici laici, koji su aktivni u svojim župama i mjesnoj zajednici, imaju svijest da Crkvu ne čine samo svećenici, već i oni sami, te da su suputnici na zajedničkom putu na kojem je potrebna međusobna suradnja, razumijevanje, poštovanje, poticaj, podrška i pomoć. Iako većina aktivnih vjernika laika izjavljuje da svojoj župnoj zajednici prinosi na različite načine te da ih svećenici uglavnom uvažavaju, svećenici konstatiraju da je teško pronaći suradnike, odnosno da se mogu osloniti većinom na iste vjernike koji rado stoje na raspolaganju i žele pomoći. Onima koji su aktivni, sudjelovanje u poslanju Crkve pomaže u duhovnom rastu i oblikovanju vlastite vjere, pruža im mogućnost da sebe daju drugima te da dožive blizinu i prijateljstvo drugih.
Prepoznata je odgovornost pastira u povezivanju karizmi svojih župljana kako bi se razlike sve više povezivale i pomagale župnim zajednicama u dijeljenju suodgovornosti za Crkvu. Također, postoji prostor za napredak u shvaćanju župe kao mjesta koja nisu samo čuvari običaja, nego dom u kojem se suodgovorno živi vjera kao kvaliteta života. Naglašeno je kako je potrebno raditi na većem uključivanju vjernika laika u život župnih zajednica, osobito organiziranjem različitih duhovnih obnova, kateheza za mlade i odrasle, druženja za umirovljenike, općenito većom ponudom molitvenih, kreativnih, karitativnih i edukativnih susreta. Time bi se vjernicima otvorilo više prostora za sudjelovanje i djelovanje, te bi se poticala svijest o njihovoj osobnoj odgovornosti za sveopće crkveno poslanje. Puno se očekuje od svećenika, redovnika, redovnica i vjeroučitelja u stvaranju nove klime koja će privući one koji se još ne osjećaju dovoljno odgovornima za zajedničko poslanje Crkve.
Vjernici, osobito aktivni članovi župnih zajednica, spremni su dati svoj prinos u izgradnji crkvenog zajedništva i, zajedno sa svećenicima, tražiti rješenja za otvorena pitanja. Jačanjem zajedništva unutar župnih zajednica može se pridonijeti većem zajedništvu unutar Crkve, a zajedničko je iskustvo da su upravo sinodska zasjedanja pomogla vjernicima da postanu svjesniji potrebe vidljivijega zajedništva, aktivnijeg sudjelovanja i hrabrijeg ulaženja u dijalog sa svijetom u kojemu živimo.

6. Dijalog u Crkvi i društvu
Postoji svijest kako je potrebno aktivno slušati, čuti i prihvaćati svakoga kao dijete Božje, pokušati se uživjeti u situaciju drugoga, učiti razgovarati i njegovati otvorenost prema svakome. Dijalog je način putovanja prema cilju – zajedništvu (usp. DV 1) i uključuje široku lepezu kreposti, među kojima je najveća ljubav. Crkva, naime, otkriva iskustvo Boga u svakom pojedincu, svakom Gospodinovom učeniku i može učiti iz toga. Ta su iskustva različita i stoga su razlike prilika za rast, za obogaćivanje pojedinaca i cijele Crkve. Na razlike treba gledati kao na darove koji nas potiču na otvaranje, dijalog i učenje.
Budući da živimo u pluralnomu društvu, dijalog bi trebao biti intenzivniji te ga se Crkva ne bi trebala bojati. Dijalog je način međusobnog upoznavanja, razumijevanja, ali i put traženja istine i jasnoće u pojedinim pitanjima. Za poboljšanje dijaloga, u svjetlu evanđelja, istaknuta je potreba oduševljenja za Krista, autentičnoga življenja vjere, aktivnijeg uključivanja u život Crkve i veće uloge vjernika laika u zajedničkom poslanju. Dijalog traži istinsku duhovnost koja u drugome neće gledati samo ono što je loše, nego će razvijati pozitivno mišljenje, jačati podršku i suosjećanje prema drugima, te neće praviti razlike, nego će svima pristupati s istom pažnjom i ljubavlju. Danas je potrebno odgajati, poticati i ohrabrivati vjernike za kulturu dijaloga i iznošenja vlastitih razmišljanja. Svaki član zajednice treba razvijati svijest odgovornosti za izgovorenu riječ, te ona treba biti izrečena s ljubavlju i u dobroj namjeri. Naš govor trebao bi biti plod razmišljanja i molitve. Komunikacija sa svima, vjernicima i onima koji ne vjeruju, važna je radi sprječavanja krivih zaključaka i razdora.
Kada je posrijedi šira društvena zajednica, istaknuto je kako je odnos mjesne i župne zajednice dobar, da je svećenik velikim dijelom aktivan u društvenom životu mjesta u kojem boravi. Što se tiče dijaloga s državnim vlastima, trebalo bi se više zalagati za socijalnu pravdu i socijalnu državu, veću solidarnost i uvažavanje različitosti. U dijalogu s društvom, Crkva može dati svoj doprinos u zaštiti nerođenih, promicanju obitelji, neradnoj nedjelji, pravima čovjeka, zaštiti okoliša i brizi za siromašne. Crkva vodi dijalog s društvom i putem raznih projekata, osobito Caritas koji se posebice iskazao u zbrinjavanju izbjeglica iz Ukrajine i u slanju pomoći područjima koja su pogođena ratom, kao i pomoći stradalima u potresima koji su pogodili Hrvatsku. Premda se katkad susreće rezerviranost politike, društva, kulture i medija na dijalog s Crkvom, vjernici prepoznaju svoju odgovornost za širenje kršćanskih vrijednosti. U većini slučajeva, Crkva je od civilne vlasti i civilnoga društva prepoznata kao konstruktivan element društva. Kako bi Crkva mogla kvalitetnije komunicirati s društvom, osobito je važno jačati crkvene medije radi boljega iznošenja stavova Crkve o različitim aktualnim pitanjima. Za promicanje kršćanskih vrijednosti u društvu, danas su osobito važni digitalni mediji koji mogu pružiti prostor za snažniju prisutnost Crkve.
Promišljajući o dijalogu unutar Crkve, naglašena je potreba jačanja dijaloga između hijerarhije i laika, međužupni dijalog, dijalog s različitim crkvenim zajednicama, razvedenima, marginalnim skupinama, kao i onima koji su izgubili vjeru. Za taj dijalog unutar Crkve od velike je važnosti upravo razvijanje sinodalnosti, koja vrednuje povijest i tradiciju, ali i stvara prostore dijaloga sa svima onima koji žele kročiti novim putovima izgradnje Crkve.

7. Autoritet i poslanje
Zanimljivo je uočiti da s jedne strane postoji percepcija snažnog klerikalizma u Crkvi, dok s druge strane, napose oni koji nisu intenzivno uključeni u život zajednice, doživljavaju Crkvu kao zajednicu vjernika u kojoj se vodi računa o ulozi laika u životu vjerničke zajednice. Problem autoriteta u tom smislu proizlazi iz pogrešnog razumijevanja autoriteta. Autoritet nije svrha samom sebi, nego treba biti okosnica dobra zajednice kojoj služi. Strahopoštovanje prema Božjoj volji održava autoritet u stavu poniznoga traženja kako bi njegovo djelovanje bilo što više u skladu s tom svetom voljom.
Primjećuje se nadalje gubitak povjerenja vjernika laika u duhovne pastire. Da bi se ojačalo uzajamno povjerenje, ističe se potreba jačanja zajedništva između hijerarhije i vjernika laika uvažavanjem i međusobnom suradnjom. Ističe se na partikularnim područjima autoritaran model župnika s jedne strane, dok se pak s druge strane naglašava kako je autoritet župnika narušen pa ga se dovoljno ne sluša. Jedno od područja u kojima je najviše došao do izražaja govor o autoritetu i poslanju jest suradnja na područjima župnih pastoralnih i ekonomskih vijeća. Vjernici laici ističu kako se u spomenutim vijećima osjećaju kao pasivni promatrači događanja te kako su pojedini susreti odviše formalni, a premalo praktični. Stoga je potrebno poraditi na transparentnosti tih vijeća, od izbora članova pa do aktivnosti, iznošenjem prijedloga u oblikovanju pastoralnih planova župe. Naglašavaju se, osim toga, primjeri dobre prakse u kvalitetnoj suradnji vjernika sa svojim župnicima.
Istaknut je poticaj za organiziraniji rad s mladima, te osnivanjem i praćenjem molitvenih i karizmatskih zajednica, duhovno praćenje, jačanje zajedništva vjernika sa svojim pastirima, češće organiziranje hodočašća, prigodnih susreta i druženja. Naglašena je potreba rada na susretljivosti, toleranciji, komunikaciji i razumijevanju, otvorenosti; isto tako potreba posvećivanja više pažnje pastoralu bolesnih, starijih i nemoćnih, uključujući i osobe s poteškoćama, te osvješćivanja Crkve za socijalno osjetljive skupine.

8. Ekumenizam
Crkva u Hrvatskoj nalazi se na granici gdje se susreću Istočna i Zapadna Crkva pa je ekumenizam za nju uvijek aktualno i životno pitanje. Ta je crkvena stvarnost nažalost još uvijek opterećena nedavnom ratnom prošlošću koja je još živa u životu mnogih ljudi koji su pretrpjeli teške traume gubitka voljenih osoba i razaranja domova. Stoga je taj put još uvijek prožet mnogim izazovima.
Molitva je bila i ostat će ono što nas može ujediniti s Kristom, a onda i jedne s drugima. Vjernici iskazuju spremnost na dijalog i pozivaju vjernike Pravoslavne Crkve da se uključe u ekumenske molitve koje se redovito održavaju u katoličkim crkvama uz sudjelovanje vjernika i drugih kršćanskih denominacija. Brizi za ekumenska pitanja u Crkvi u Hrvatskoj svakako prinosi i to što postoje i povjerenstva na razini nadbiskupija i biskupija za ekumenizam i dijalog, koja osim tradicionalne molitvene osmine za jedinstvo kršćana, brinu o organizaciji i drugih ekumenskih molitvenih sadržaja i drugih susreta.
Unatoč svim naporima, događa se da odnos prema drugim kršćanskim zajednicama bude površan. Zbog neznanja i nepoznavanja vlastitosti, katkad se teško pristupa drugome, napose ako to uzrokuje percepcija da u ekumenizmu neminovno gubimo svoju vlastitost. Uočava se potreba za snažnijom katehizacijom na području ekumenizma, kako bi se uočilo da ekumenizam nadilazi društvene i političke uvjetovanosti kojima se dopušta da različiti sadržaji koji nas razdvajaju budu važniji od onih koji nas zbližavaju.
U procesu sinodalnoga savjetovanja u kontekstu ekumenizma, posebice se može naglasiti susret članova Biskupske komisije za ekumenizam Hrvatske biskupske konferencije s predstavnicima Srpske Pravoslavne Crkve u kojemu se željelo utvrditi trenutačno stanje odnosa između Katoličke Crkve i Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj. Taj je susret potaknuo važnost nastavka redovitoga međusobnoga komuniciranja i susretanja, po kojima se sprječavaju mogući nesporazumi.

9. Razlučivanje i odlučivanje
Sinodske rasprave pojačale su svijest o ulozi Duha Svetoga kao glavnoga voditelja Crkve, sinodalnoga hoda i života svakoga vjernika. Sinodalni je hod zapravo hod s Duhom. Stoga je za istinsko razlučivanje potrebno neprestano uranjanje u molitvu i stav predanja vodstvu Duha za produbljivanje i oživotvorenje otajstava Crkve. Takvo produbljivanje prolazi kroz iskustvo molitve kao uvoda u istinsko kršćansko djelovanje u svijetu, kroz razmatranje Božje riječi koje pomaže u konkretnom življenju vjere i u obnašanju poslanja vlastita svakom Kristovom učeniku.
U razlučivanju se traži konkretan odgovor na pitanje mjesta i zadaće svakoga vjernika u crkvenoj zajednici u kojoj je pozvan na davanje svjedočanstva svoje pripadnosti Kristu kroz plodove Duha. Župne zajednice nalaze se pred izazovom ostvarenja kvalitetnoga zajedništva, raspoloženosti za suradnju te iskrenu komunikaciju između pastira i vjernika. Pokazana je želja za povećanjem povjerenja u laike, više unutarnjega jedinstva i suglasja među biskupima i ostalim strukturama Crkve. Valja njegovati suzdržanost od razvodnjavanja pologa vjere, discipline sakramenata, a osobito onoga što se odnosi na sakrament ženidbe.
Vlada mišljenje kako svećenici ponukani duhom razlučivanja više ili manje prihvaćaju inicijative koje dolaze od vjernika, iako postoji svijest kod većine da su zahtjevi nekih pojedinaca katkad nerealni. Transparentnost Crkve kao zajednice čini se dobra, premda ima stvarnosti koje se mogu poboljšati, kao što je određena letargija pojedinih vjernika koji više vole gotove recepte i odluke negoli da se sami uključe u određene procese odlučivanja. Jedan od načina razlučivanja jest formacija vjeroučitelja i drugih pastoralnih djelatnika za kulturu otvorenosti, kako bismo živjeli dijalošku dimenziju crkvenog nauka s raznim znanstvenim područjima i s drugim religijama. U tom smislu razne pastoralne i znanstvene ustanove postaju privilegirano mjesto razlučivanja osluškivanjem izazova vremena.
Kad je riječ o odlučivanju, naglašeno je kako će najučinkovitije biti organizirati sastanke i zajedničke rasprave poput sinodskih susreta s ciljem pronalaženja rješenja i donošenja odluka za izazove s kojima se susreću župne zajednice i biskupije. Nadalje, izražena je potreba uključivanja i motiviranja onih koji ne sudjeluju redovito ili nisu prisutni u krugu zajednice (marginalizirane skupine), što je upravo u duhu sinodalnosti. Valja težiti jasnoći i čvrstoći u donošenju odluka, spremno preuzeti odgovornost, osobito ako dođe do neuspjeha. Prepoznata je i potreba za dobrim i zdravim autoritetom pod čijim će se vodstvom donositi prave odluke u kojima se uvijek bira dobro, jer zlo nikada nije izbor. U tom će duhu donesena odluka biti rezultat istinskoga razlučivanja pod vodstvom Duha i pomoću duhovnog autoriteta. U donošenju odluka obično se oslanjamo na intuiciju, molitvu, znanje i sugestije drugih, ali crkveno učiteljstvo i Sveto pismo, jasno tumačeno od spomenutog autoriteta, trebaju nanovo postati nezaobilazna pomoć u pronalaženju odgovora, oslanjajući se na Isusa kao model razlučivanja i odlučivanja za vrijednosti za kojima čezne svijet, premda nije toga uvijek svjestan.

10. Odgajati sebe za sinodalnost
Sinoda nije kao kratak događaj, prolazni bljesak, nego neprestan hod koji traje i teži pastoralnom obraćenju. Potrebno je stoga više prostora za razgovor o Crkvi i u Crkvi u duhu dijaloga o raznim društvenim izazovima. Metode odgoja zasigurno će biti promatranje, osluškivanje i učenje o potrebama Crkve, osobito na konkretnim primjerima unutar župnih zajednica, s ciljem usvajanja procesa koji Crkvi mogu pomoći živjeti zajedništvo i hodočasnički duh. Takve metode ističu da svatko ima svoje mjesto u Crkvi, koja bi samim svojim poslanjem trebala poticati na zajednički hod. Odgoj ovdje označuje otvorenost za rast i promjenu putem važnosti međusobne potpore i zajedničke molitve. Do gubitka interesa i volje za aktivnim projektima i promjenama nerijetko dolazi zbog nedostatka međusobne podrške, ali i zbog nedostatka molitve. Tu se nalazi srž govora o sinodalnosti, kao i odgoja za nju. Istaknuta je i goruća problematika neodgovarajućega informiranja i formiranja vjernika za život u Crkvi i s Crkvom, što dovodi do pitanja slabog odgoja vjernika i u pogledu vjere, odnosno prepoznaje se potreba za novom evangelizacijom Crkve. Takva evangelizacija vidi i potrebu za formacijom vjernika laika za razne službe u Crkvi, kao i važnost katehetskoga poučavanja svih dobnih skupina vjernika. Temeljno polazište treba biti veći angažman roditelja, kao prvih odgojitelja u vjeri: organizirati roditelje putem susreta i kateheza, pomoći im u vlastitom odgoju, što će pridonijeti i odgoju djece, doprijeti što više do obitelji, aktivno ih uključiti u život Crkve. Time se može učinkovito odgajati za sinodalnost.
Druge razine toga odgoja nalaze se u umrežavanju raznih župnih struktura i zajednica koje često djeluju odvojeno, a katkad konkurentno, i time se zanemaruje zajednički cilj. Uviđa se da u Crkvi postoje stvari koje treba mijenjati, ali ponajviše se ta promjena odnosi na novu evangelizaciju koja uključuje edukaciju katehezama i susretima sa svakim pojedincem. Inzistira se na tome da Crkva treba biti otvorena, dinamična, usmjerena prema budućnosti, biti kritična prema sebi ali i korektiv društva, te manje opterećena prošlošću. Naglašena je potreba pomlađivanja svih tijela suodgovornosti unutar župa, kao i potreba rada na okupljanju mladih i motiviranju za pripadnost župi.
Važna mjesta odgoja za sinodalnost jesu katoličke odgojno-obrazovne ustanove. Njihovo djelovanje putem raznih konferencija, tribina i programa formacije, pomaže u oblikovanju svijesti o sinodalnom hodu. Hvalevrijedne su tradicionalne temeljne formacije mladih animatora raznih (nad)biskupija iz kojih izlaze angažirani mladi koji žive baštinjenu crkvenost i svjedoče svoju vjeru pred djecom i drugim mladima u njihovim župnim zajednicama. Nadalje, u redovitim okupljanjima pojedinih vjerničkih društava treba naučiti izmjenjivati iskustva za zajedničke ciljeve i za dobrobit Crkve i društva. Bolja teološka pismenost tih zajednica omogućuje ispravniji pristup izazovima društva i Crkve.
U gotovo svim osnovnim i srednjim školama provodi se katolički vjeronauk. Svojim sadržajima može snažnije pridonijeti pripadnosti Crkvi u jasnijem povezivanju sa župnom zajednicom. Trenutačna situacija pokazuje kako nemali broj vjernika uspostavlja vezu sa svojom župnom zajednicom samo prema potrebi, odnosno kada treba primiti neki sakrament. Preporučuje se da se više poradi na cjelovitom odgoju u vjeri, koji uključuje sve životne dobi, od krštenja pa sve do smrti, kao i na osjećaju zajedništva Crkve i odgovornosti svih.
Zajedničko je mišljenje da odgoj za sinodalnost počinje malim koracima, a prolazi kroz otvoreniji odnos i izgradnju odnosa povjerenja između svećenika i laika. Spremnost na osobnu promjenu, stalna formacija i neprestano učenje neminovno je ako se želi istinski hodati zajedno, koračati prema istom cilju: Kristu.
Prepoznat je doprinos koji katolički mediji daju odgoju za sinodalnost, s obzirom na to da su dostupni i onima koji nisu angažirani unutar župnih zajednica te tako polako mijenjaju (lošu) sliku o Crkvi koju obično promoviraju svjetovni mediji koji nisu dovoljno upućeni u otajstvo Crkve.

Zaključak
Na kraju ove prve etape sinodalnoga hoda sveopće Crkve u kojem su bile uključene i mjesne Crkve u Hrvatskoj, možemo zaključiti da se dogodio iskren i otvoren pogled prema situaciji u kojoj se Crkva nalazi. Na mnogim susretima, kao i iz odgovora na pripremljene upitnike, moglo se iščitati kako živimo poseban povijesni trenutak, vrijeme suodgovornosti za svetu Crkvu kojoj po krštenju i u zajedništvu vjere pripadamo. Osjetila se spremnost na osluškivanje Duha Svetoga i uz njegovo nadahnuće kretanje na nove putove življene vjere i autentičnoga naviještanja Kristove Radosne vijesti ljudima našega vremena. Uočena je velika potreba njegovanja kulture susretanja u samoj Crkvi, na koju nas papa Franjo stalno podsjeća i poziva, i to na svim razinama.
Snažno vrednovanje i intenzivnije življenje zajedništva u Crkvi koje neće biti samo deklarativno nego duboko, a u kojem ćemo se svi prepoznavati kao braća i sestre te dio jedne zajedničke velike obitelji Kristove Crkve, zasigurno jest jedan od ciljeva na kojima je potrebno intenzivno raditi. U tome smislu velika se važnost pridaje uzajamnom slušanju koje mora biti temelj svake komunikacije u Crkvi. Uz to, zajedništvo se suštinski gradi u sakramentu euharistije gdje smo okupljeni oko temeljnog otajstva naše vjere, oko stola Božje riječi i tijela i krvi Kristove. Potrebno nam je iznova otkrivati ljepotu i životnu snagu toga sakramenta u kojem se na osobit način prepoznajemo kao zajednica. Radi se o procesu koji je započeo i koji će trajati u vremenu koje je pred nama. U njemu sudjelujemo nošeni vjerom i nadom, oslonjeni na ljubav i blizinu našega Gospodina.

vlč. Krunoslav Novak                                                                                                                                      
generalni tajnik HBK    

Mons. Želimir Puljić
zadarski nadbiskup
predsjednik HBK