SAŽETAK HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE
za Sinodu o sinodalnosti 2021. – 2024.
Zagreb, 15. svibnja 2024.

 

S radošću i posvećenim radom te zauzetom molitvom, zajedno smo nastavili započeti put našega sinodalnog hoda, odazivajući se pozivu pape Franje da istražimo načine kako naša jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva može biti ujedno sinodalna Crkva u poslanju, poštujući svu biblijsku objavu, povijesnu tradiciju i crkveno učiteljstvo. Sinodalan hod Crkve s različitim je intenzitetom prožeo naše mjesne Crkve, a u nekima od njih nastavio se na partikularne sinode koje su bile u tijeku. Kao pastiri svojih zajednica, mjesni biskupi ponovno su potaknuli svećenike, vjernike, crkvene pokrete, kao i sinodalna povjerenstva, da aktivno nastave započeti sinodalan proces. Svrha ovoga zajedničkog hoda bila je vidjeti kako živjeti svoju crkvenost, te kako odgovoriti izazovima današnjice svojim kršćanskim identitetom. Time se, prema želji pape Franje, događala sinoda kao zajednički hod vjernika laika, biskupa, svećenika i Rimskoga prvosvećenika. Sinodalne su se inicijative očitovale na osobit način na organizacijskom, praktičnom i dijaloškom području mjesnih Crkava. Primjeri dobre prakse sinodalnoga procesa u Crkvi u Hrvata jesu sinodalni susreti: svećenika, bogoslova, redovnika i redovnica, ravnatelja škola, udruga i duhovnih pokreta, župnih pjevačkih zborova, pastorala mladih. Na mrežnim stranicama katoličkih medija redovito se objavljuje o sinodalnim savjetovanjima. Održan je IV. teološki kolokvij: Teologija i praksa sinodalnosti u Crkvi, kao i sinodsko savjetovanje pastoralnih teologa katoličkih bogoslovnih fakulteta u Hrvatskoj; XVI. Dies theologicus bio je posvećen temi Suvremena perspektiva službe i formacije katehetâ, a 64. teološko-pastoralni tjedan Suvremenim izazovima pastorala i kateheze odraslih. U svjetlu sinodalnih susreta održan je i prvi susret Stalnog vijeća HBK-a zajedno s umirovljenim biskupima. Biskupi koji su sudjelovali na Sinodi svoja su iskustva prenosili na tematskim tribinama i susretima svećenika, a u pripremi za tisak jest i članak jednog od sudionika Sinode, Biskupska sinoda u službi novoga evangelizacijskog zamaha u sinodalnom ključu. Sinodska metoda slušanja u Duhu prakticirala se vježbanjem božanskoga čitanja (lectio divina) na biskupijskim razinama, a primjenjivala se na tematskim sinodalnim susretima.

Iščitavajući Sažeto izvješće, mjesne su Crkve prepoznale najznačajnije poticaje za svoju situaciju te su na temelju toga pokrenule inicijative za uključivanje u sinodalan hod Crkve. Nakon prikupljanja priloga i sažetaka koji su nastali kao plodovi sinodalnih susreta i inicijativa u mjesnim Crkvama, sastavili smo taj sažetak u kojemu su neki zaključci i perspektive koji su proizašli iz našega rada, podijeljenih iskustava i savjetovanja. U nastavku donosimo glavne naglaske sinodalnoga procesa u Hrvatskoj i teme zastupljene u primljenim sažetcima mjesnih Crkava u smjeru našega hoda prema listopadu 2024. godine.

 

1. Neki aspekti odnosa između Istočnih katoličkih Crkava i Latinske Crkve

U sastavu Hrvatske biskupske konferencije nalazi se grkokatolička Križevačka eparhija ustanovljena 1777. godine. Vjernici eparhije potječu iz različitih crkvenih unija – uključujući i vjernike migrante i izbjeglice posljednjih godina – koji su sa sobom donijeli svoje običaje, tradicije, jezik te duhovnu baštinu, što i odlikuje grkokatolike u Hrvatskoj bogatstvom posebnosti i jedinstvom u različitosti. Njihova prisutnost – klera i puka – važna je pastoralna stvarnost koja omogućuje otkrivanje duhovnoga bogatstva kojim se proširuje i poimanje izražaja i sámo djelovanje Katoličke Crkve. Blizina grkokatolika omogućuje također vjernicima rimskoga obreda lakše ulaženje u svijet ekumenskih nastojanja s Istočnim Crkvama i lakše premošćivanje udaljenosti koje mogu biti izazvane različitošću obrednih govora. U životu mjesnih Crkava ta je blizina olakšala prihvat i razumijevanje potreba migranata, vjernika istočne tradicije. Najveći doprinos koji mogu dati vjernici grkokatolici u sastavu Križevačke eparhije životu Crkve jest njihovo svjedočanstvo jedinstva vjere koje se izražava u različitosti obreda, tradicija, crkvenih napjeva i liturgijskog jezika. Na taj način zaređeni službenici i laici latinskoga obreda na raznim susretima pastoralne naravi otkrivaju i upoznaju bogatstvo grkokatoličke duhovne baštine i tradicije. U pastoralnom radu treba čuvati posebnosti jedne i druge obredne predaje, prepoznajući bitne sastavnice nauka kršćanske vjere i njezine različite liturgijske i druge molitvene izražaje. Osobitu pozornost treba usmjeriti na sakramentalni život, pazeći na osjetljivost u odgoju i obrazovanju djece, jer je redoslijed slavlja sakramenata inicijacije u istočnom obredu drukčiji od redoslijeda u rimskome obredu. Sinodalna savjetovanja pokazala su nam važnost organiziranja predavanja, tribina i tematskih rasprava te priređivanja odgovarajućih materijala koji će vjernicima pomoći razumjeti isti katolički nauk i različitosti obrednog očitovanja i govora. Time se pridonijelo sve većoj prisutnosti grkokatoličkih svećenika u životu mjesnih Crkava.

2. Neki aspekti lika i službe biskupa

U našoj je crkvenoj stvarnosti i tijekom sinodalnih procesa potvrđena potreba koja se pokazivala i ranije u svim područjima života mjesnih Crkava, njihovih institucija i zajednica: da, naime, biskupi u obnašanju svoje službe očinskim autoritetom znaju pokretati i animirati procese te donositi konačne odluke koje su plod zajedničkoga promišljanja, mudroga prosuđivanja u izboru između različitih stilova i načina upravljanja, te odlučnosti u djelovanju.  Pokazalo se da oblici sudjelovanja svih koje predviđa važeće opće crkveno zakonodavstvo nisu u svim biskupijama zaživjeli na zadovoljavajući način. Stoga je u ovome dokumentu istaknuta i potreba veće angažiranosti laika i članova ustanova posvećenog života i družbi apostolskog života u tijelima sudjelovanja i suodlučivanja. Međutim, problematika koja je u pojedinim biskupijama bila izraženija jest slabljenje autoriteta biskupa i stoga neodlučnost ili potpun izostanak odgovarajućih upravljačkih odluka. Tamo gdje biskup izgubi autoritet i spremnost za donošenje potrebnih odluka i preuzimanje odgovornosti za njih, sinodalni procesi gube svoju svrhovitost i postaju kontraproduktivni. Stil kojim biskup obnaša vlast jest presudan za sudjelovanje svećenika i đakona, laika i laikinja, posvećenih muškaraca i žena, pri čemu izbor između manje ili više sinodalnosti u načinu upravljanja ne može biti nametnut samim normama, već je potrebno ostaviti prostora prosudbi što bi jedan ili drugi način značio u odnosu na konkretne potrebe i probleme mjesnih Crkava i crkvenih stvarnosti na njihovu području.

            Upravo se u području zaštite maloljetnika u Crkvi u Hrvatskoj pokazala potrebna spremnost biskupa na koordinirano djelovanje prema važećoj crkvenoj normativi. Ipak, problem koji u nekim slučajevima iz ovog područja pokaže nedostatnost dosadašnjeg načina obnašanja sudačke vlasti biskupa, jest usklađivanje uloge oca i uloge suca. Stoga se pozdravlja i potiče inicijativa povjeravanja sudske zadaće drugom tijelu, eventualnim specijalnim sudovima, koji bi bili kanonski određeni i odobreni od Svete Stolice.

O ulozi papinskih predstavnika u misionarskoj sinodalnoj perspektivi, Sažeto izvješće prvog zasjedanja XVI. redovne opće skupštine sinode govori u broju 19 posvećenom grupiranju Crkava unutar zajedništva cijele Crkve. Institucionalno i iz perspektive zajedničke pastoralne brige za vjernike s područja partikularnih Crkava istog naroda, biskupske konferencije imaju značajnu praktičnu ulogu, koju je potrebno osnažiti većom decentralizacijom u smislu širih ovlasti donošenja općih odluka sa zakonskom snagom, usklađenih prilikama mjesnih Crkava (usp. kan. 455), kao i ovlasti vođenja postupaka poput: upravnih postupaka, hijerarhijskih utoka, ratum non consumatum, privilegio in favore della fede, kao i onih za proglašenje blaženima i svetima.

3. Uloga papinskih predstavnika u misionarskoj sinodalnoj perspektivi

Služba apostolskih nuncija može značajno pridonijeti jačanju zajedništva, sudjelovanja i poslanja unutar Crkve. U nastavku donosimo nekoliko prijedloga kako bi njihova služba bila u sinodalnom duhu.

Ponajprije, apostolski predstavnici pozvani su biti mostovi jedinstva i zajedništva između Svete Stolice i mjesnih Crkava. Njihova služba treba osigurati da se glas svakoga vjernika čuje i uvažava u zajedničkom hodu Crkve. U duhu sinodalnosti, trebali bi aktivno slušati potrebe, zabrinutosti i radosti mjesnih Crkava. Pozvani su promicati dijalog i suradnju, kako unutar Crkve tako i između Crkve i širega društva, uvijek tražeći zajedničke putove prema boljitku svih.

Osim toga, značajna bi bila i njihova potpora mjesnim inicijativama koje promiču sinodalnost uključivanjem laika, prepoznavanjem i vrednovanjem različitih karizmi, te osiguravanje da sve razine Crkve aktivno sudjeluju u životu zajednice.

Također, trebaju biti promicatelji ekumenizma i međureligijskog dijaloga, potičući suradnju i zajedničke inicijative koje pridonose jedinstvu među kršćanima i međusobnom razumijevanju s drugim religijama.

U duhu sinodalnosti, trebali bi raditi na izgradnji povjerenja i transparentnosti unutar Crkve. Njihova služba mora biti obilježena otvorenošću, iskrenošću i odgovornošću spram svih članova Crkve i društva. Kao predstavnici Svete Stolice, pozvani su promicati zajedništvo, dijalog i suradnju, osiguravajući da Crkva ostane vjerna svojoj misiji navještaja evanđelja i služenja svijetu.

 

4. Revizija, iz sinodalne i misionarske perspektive, dokumenata koji uređuju odnose između biskupa, posvećenog života i crkvenih udruga

Zaključci mjesnih sinoda ističu važnost pastirskih pohoda biskupa ne samo župama već i onim zajednicama posvećenog života i crkvenim udrugama koje djeluju u pastoralu pojedinih biskupija. Pastirski pohodi važni su ne samo radi učvršćivanja vjerničkog života, već i radi rasta u crkvenosti svih koji su uključeni u evangelizacijsko poslanje Crkve. Uočena je potreba da se ustanove posvećenog života, unatoč autonomiji koje imaju, više otvore i s više povjerenja pristupaju pastirima mjesne Crkve. Nadalje, dokumenti nedavnih sinoda partikularnih Crkava preporučuju osobama posvećenog života i članovima crkvenih udruženja suradnju s mjesnim pastirima, a kako bi ta suradnja bila što plodonosnija, potrebno je jačati obostranu osjetljivost i pastoralnu djelatnost. Odnose između biskupija i redovničkih zajednica potrebno je regulirati pravnim aktima, ali u duhu crkvenosti i radosnog predanja vlastitome poslanju. Cilj prema kojemu je potrebno ići u odnosima između hijerarhijskih crkvenih struktura, zajednica posvećenog života i crkvenih udruga jest izgradnja komplementarnog odnosa u kojem svatko pridonosi u skladu s vlastitim pozivom i karizmama. Suradnja, zajedništvo i otvorenost različitosti i dalje trebaju biti vodeće vrjednote, koje trebaju uzajamno prvo svjedočiti hijerarhijske i karizmatske strukture Crkve na način da zajedno idu na periferije društva. Biskupi se potiču da za osobe posvećenog života, članove vjerničkih društava i crkvenih pokreta barem jednom na godinu organiziraju duhovno-formativne susrete na biskupijskoj razini, kako bi se svi međusobno upoznali i rasli u zajedničkom pozivu i poslanju.

 

5. Revizija Ratio fundamentalis institutionis sacerdotalis u sinodalnoj perspektivi

Promišljanje o svećeničkom odgoju i obrazovanju u kontekstu sinodalnosti Crkve zauzima posebno mjestu u otajstvu same Crkve i Božjega naroda. Kao prvi i važan izazov Crkve u Hrvatskoj prepoznaje se jačanje sustavnog i kontinuiranog pastorala zvanja kao sinodalan dinamizam života cijeloga Božjega naroda. Kao drugi važan izazov nameće se pitanje planiranja kvalitetnog i prikladnog pripravnog razdoblja koje će omogućiti osoban pristup u pripremi kandidata, što ovisi o mnogim čimbenicima kao što su: dob, zrelost i izobrazba osobe, obiteljski i društveni kontekst, vjerska izgrađenost, crkveno iskustvo života, itd. Gledajući pak samu svećeničku formaciju, sve više se prepoznaje važnost međusobne suradnje svih formacijskih kuća, bilo redovničkih bilo dijecezanskih, analogno prijedlogu o iznadbiskupijskom udruženju sjemeništa sadašnjeg Ratio fundamentalisa. Neke mjesne Crkve s praksom trajnog đakonata istaknule su važnost izrade Vademecuma za trajne đakone, u kojemu bi se moglo povezati formativne putove trajnih đakona s formacijom svećeničkih kandidata, osobito u pastoralnoj godini. Upravo u tom jačem i konkretnom povezivanju prepoznajemo novost života sinodalne Crkve. Potrebno je stoga udružiti duhovne i stručne napore na svim područjima koja su zajednička kod redovničkih i dijecezanskih kandidata, jer se radi o istoj ljudskoj naravi koja se pretpostavlja za bilo koji poziv. Ostvarenje toga vidi se u zajedničkoj organizaciji tijela biskupske konferencije i redovničke konferencije. U duhu sinodalnosti Crkve prepoznaje se i potreba većeg usklađivanja odgoja i izobrazbe, odnosno usklađivanje programa formacijskih kuća i studijskog programa. Takvo usklađivanje u bitnom bi pridonijelo ostvarenju jedincatog, cjelovitog, zajedničarskog i misionarskog obilježja formacije, o čemu se govori u uvodu aktualnog Ratio fundamentalisa. Imajući u vidu da su pretpostavke malog sjemeništa te prijašnje cjelovite ljudske i kršćanske izgradnje kandidata gotovo nepostojeće, uviđa se potreba produljenja vremena dosadašnjih formativnih etapa, kao i promjena u samim nazivima. Tako bi bilo poželjno umjesto »etapa filozofskih studija (ili učeništva)« staviti veći naglasak na »etapu učeništva« te u formativne sadržaje uvrstiti filozofske studije. Time bi se oživotvorilo čvrsto stajalište kako završen filozofsko-teološki studij ne može biti jedini kriterij za prikladnost ređenja svećeničkog kandidata.

 

6. Neka teološka i kanonska pitanja vezana uz pojedine služiteljske oblike

U našoj crkvenoj stvarnosti prepoznaje se važnost župe kao temeljne jedinice redovitoga pastoralnog djelovanja te se ističe potreba da se uskladi pastoral župe s odredbama novijih crkvenih dokumenta i potrebama suvremenoga pastoralnog rada. Župni pastoral treba podržavati i razvijati ponajprije redovite oblike života župe. Župnici su pozvani radosno ostvarivati svoje poslanje, pružati primjer osobne molitve, pratiti vjernike u njihovu rastu u vjeri te im svjedočanstvom života biti primjer i potpora. Potrebno je jače naglašavati razvijanje suradničkoga odnosa između zaređenih službenika i suradnika na župi s ciljem zajedničke brige za promicanje crkvenoga zajedništva i ostvarivanje pastoralnih programa. U kontekstu župne zajednice potvrdila se važnost obitelji kao temelja svake kršćanske zajednice i misionarskog poslanja. Potrebno je stoga promicati u obiteljima kršćanski odgoj u vjeri i praksi i pratiti posebno mlade obitelji u zajednici, u skladu sa zahtjevima obiteljskoga života. Posebnu je važnost potrebno usmjeriti prema poslanju osoba s invaliditetom, prepoznajući iskustvo njihove patnje, marginalizacije i diskriminacije.

Prijeko je potrebno još više promicati ulogu vjernika laika u životu i poslanju Crkve, jer oni pridonose ostvarenju Crkve kao zajednice. Vjernici laici trebaju biti više prepoznati kao aktivni služitelji u kršćanskim zajednicama organiziranjem, vođenjem i animiranjem različitih inicijativa i projekata, te sudjelovanjem u različitim župnim i biskupijskim tijelima. Potrebno je prepoznati i vrjednovati karizme u njihovoj raznolikosti, izbjegavajući krajnosti ili dualizme kojima se umanjuje njihov laički karakter obnašanjem dužnosti koje su namijenjene zaređenim službenicima. Potrebno je vjernike laike s više povjerenja uključivati u crkveni život i u tijela suradnje i suodgovornosti, te tako iskoristiti njihov angažman koji često nepotrebno nailazi na zapreke od klerika.

U Kristu su muškarci i žene zaodjeveni istim krsnim dostojanstvom i po Božjoj mjeri primaju raznolike darove Duha u zajedničkoj suodgovornosti. Njihova suradnja treba biti promicana na svim razinama kršćanske zajednice. Potrebno je stoga vrjednovati doprinos žena u Crkvi i društvu, posebice mladih majki u kontekstu zaštite na tržištu rada, ali i razmotriti povećanje pastoralnih odgovornosti koje ženama trebaju biti povjerene na određenim područjima života i poslanja Crkve. S obzirom na pristup žena đakonskoj službi u našoj crkvenoj stvarnosti, primjećuje se stav da bi takva odluka bila kontraproduktivna i u suprotnosti s crkvenom tradicijom koja je takvu službu poznavala u rijetkim i danas neaktualnim okolnostima.

7. Teološki kriteriji i sinodalne metodologije za zajedničko razlučivanje kontroverznih doktrinarnih, pastoralnih i moralnih pitanja

Promjena epohe o kojoj govori papa Franjo očituje se u raznim kulturalnim i vrijednosnim izazovima potpomognutim razvojem tehnologija. Takvo stanje traži nove teološke kriterije razlučivanja i suočavanja s nedovoljno jasnim doktrinarnim, pastoralnim i etičkim pitanjima vezanim uz društveni i crkveni život. Goruće je pitanje kako očuvati isprepletenost ljubavi i istine bez opasnosti pastoralne nepromišljenosti, evanđeoske nedosljednosti te slijepe prilagodbe Isusova nauka suvremenim trendovima koji niječu teološke i antropološke istine o čovjeku, stvorenom na sliku Božju. Hrvatski kontekst pokazuje osjetljivost vjerničkog puka na te izazove pa su putem raznih inicijativa organizirane radionice, centri, simpoziji koji se bave tim temama, iz kojih se može izdvojiti pitanje rodne ideologije, seksualnog zlostavljanja maloljetnika, antinatalitetnog mentaliteta, liberalističkog pogleda na ljudski život u začeću, situacije neregularnih bračnih i drugih zajednica, itd. Duhovno i teološko stanje po raznim župama pokazuje značajnu vjernost evanđeoskim zahtjevima koji ističu međuovisnost istine i ljubavi, milosrđa i pravednosti. Unatoč permisivističkom zapadnom kontekstu, vjernici tragaju za jasnoćom, čvrstim osloncem u Crkvi, te na različite načine upozoravaju na opasnost relativizma i situacijske etike. Razna društvena istraživanja o spomenutim izazovima te pastoralni i osobni angažmani mnogih stručnjaka i pastira Crkve u Hrvatskoj pridonose utvrđivanju istine o čovjeku i cjelovitosti u pristupu etičkim problemima. Sva ta nastojanja pomažu u formiranju moralne savjesti vjernika, u razlučivanju novih situacija i okolnosti, te u reafirmiranju bitnih elemenata doktrinarnog i moralnog nauka kojemu je uvijek cilj spasenje duša.

8. Slušanje vapaja siromaha

Papa Franjo naglašava važnost opredjeljenja za siromašne, ističući da je to teološka kategorija prije negoli kulturna ili politička. Bog svoje milosrđe očituje prvo siromasima, a Crkva u služenju siromasima prepoznaje izazove kao što su materijalna i moralna bijeda, nedostatak doma, progonstvo, migracije i bolesti. Crkva u Hrvatskoj odgovara na vapaje siromaha putem udruga, redovničkih zajednica, ali i pojedinačnih vjerničkih inicijativa pokazujući tako oživotvorenje kršćanske ljubavi u praksi. Plodovi toga rada izraženi su u različitim karitativnim i socijalnom djelatnostima. Kao primjere konkretne pomoći ističemo pučke kuhinje, socijalne trgovine, socijalne burze i burze medicinskih pomagala – gdje građani mogu donirati ili primiti bez naknade hranu, odjeću, potrepštine, lijekove i medicinska pomagala.

U Crkvi u hrvatskom narodu imamo svećenike koji svakodnevno odlaze na ulice nahraniti gladnoga i žednoga te zaodjenuti gologa, kako nam i Krist nalaže. Uz navedene načine skrbi za siromahe, važno je istaknuti djelovanje i župnih Caritasa koji svoje poslanje ostvaruju na raznolikoj brizi za potrebite na području pojedinih župa. Osim brige za siromašne, sve više se prepoznaje potreba brige za starije i nemoćne, osobito one koji žive sami, ovisne o blizini i pomoći drugih u svakodnevnim životnim situacijama. U radu sa siromasima potrebno je prepoznati specifične potrebe osobe; sustavno i komplementarno djelovati s ostalim organizacijama s ciljem ostvarivanja cjelovite podrške osobe. Na području HBK-a to je olakšano sklapanjem provedbenog ugovora o Hrvatskom Caritasu, prema kojemu i sama država pomaže najšire moguće oblike socijalnog i karitativnog djelovanja crkvenih ustanova: od župnih Caritasa do redovničkih zajednica i crkvenih udruga u koje su uključeni brojni laici.

9. Naše poslanje u digitalnom okruženju

U današnjem virtualnom svijetu, koji je postao glavno mjesto boravka za mnoge ljude, traže se različite stvari poput edukacije, prijateljstva, ljubavi, zabave i prostora za duhovni rast. Dok se različite kategorije natječu za pozornost korisnika, područje duhovnosti i vjere često ostaje nedovoljno zastupljeno. Stoga, kao Crkva, prepoznajemo važnost angažiranja u virtualnom prostoru kako bismo pružili duhovnu podršku i obrazovanje te bili prisutni ondje gdje ljudi traže smisao i duhovni rast. Naime, teško je istine i dubine vjere svesti u kratke video/audio isječke od 15 do 30 sekundi, odnosno u sadržaj koji je danas prihvatljiv čovjeku digitalne ere, čija koncentracija na sadržaj često ne traje dulje od toga. S jedne strane, Crkva ima pravo kada kaže da ne pristaje na banalizaciju svoga sadržaja vjere i ne poseže za alatima i oruđem klikbejt manipulacije i senzacionalizma u naslovima. S druge strane, kao Crkva trebamo pronaći načine kako sadržaj koji nudimo u virtualnom svijetu učiniti privlačnim, zanimljivim i pristupačnim današnjem čovjeku, a posebice djeci i mladima kojima je virtualni svijet dio svakodnevice u kojoj su rođeni i s kojom rastu. Svima je jasno, pastoral i evangelizacija moraju ići ususret čovjeku u okolnostima njegova stvarnoga života i ondje mu donijeti navještaj evanđelja, jer ako ne možemo prepoznati i odgovoriti na izazove današnjice, naša će poruka izgubiti važnost i privlačnost. Stoga, trebamo se zauzetije educirati o digitalnoj kulturi i instrumentariju koji nam može pomoći posredovati sadržaj. Ipak ne treba zanemariti i nedostatke virtualnog svijeta i zatvorenosti u četiri zida. Osoban susret mora imati prednost u evangelizaciji, a virtualan sadržaj poticati na konkretnu praksu vjerskog i sakramentalnog života te apostolat i djelovanje u fizičkom svijetu. Primjer dobra djelovanja jest Hrvatska katolička mreža, sa svim svojim sastavnicama, što je nedavno potvrdilo istraživanje povjerenja hrvatskih građana u medije s naglaskom na vjerske teme. Za stečeno povjerenje publike zaslužni su kvalitetan sadržaj i redakcija koja poznaje postulate novinarstva, te je upoznata sa širokom paletom društvenih i vjerskih tema, ali i izgrađeni odnosi i dobra suradnja sa sugovornicima koji su u stanju u svakom trenutku dati istinit, precizan i relevantan podatak.

 

10. Primanje plodova ekumenskog puta u crkvene prakse

Povijesne okolnosti oblikovale su posebnu osjetljivost u našoj crkvenoj stvarnosti i naglasile važnost ekumenskih napora i težnji prema sve većem stupnju jedinstva s vjernicima Istočnih Crkava te zajednicama proizašlih iz reformacije ili reformacijske baštine. Do sada su se već odvijali redoviti ekumenski molitveni susreti, ali i brojni susreti na akademskoj razini, kao i razne socijalne i karitativne inicijative. Jedna od ekumenskih inicijativa, koja svake godine u svim crkvenim sredinama okuplja brojne kršćane, jest Molitvena osmina za jedinstvo kršćana. Pod ravnanjem Vijeća za ekumenizam Hrvatske biskupske konferencije tiskaju se i dijele materijali kako bi se svatko mogao uključiti u ekumenska molitvena slavlja. Od značajnih dokumenata u novije vrijeme valja istaknuti pastirsko pismo Poticaji i smjernice za zauzetije ekumensko djelovanje iz 2022. godine, kojim hrvatski biskupi žele potaknuti sve vjernike na još snažnije zauzimanje za jedinstvo i oživljavanje ekumenskoga duha. Brojne katoličke institucije odgajaju vjernike za ekumenske vrijednosti u skladu s crkvenim naukom. Potrebno je ipak dati snažniji zamah ekumenskoj zauzetosti na župnim i biskupijskim razinama. To se već djelomično ostvaruje raznim ekumenskim molitvama i karitativnim inicijativama u brojnim župama i biskupijama, no prijeko je potrebno međusobno koordinirati i proširivati inicijative. Ne treba izgubiti iz vida da vjernost molitvi ostaje glavno sredstvo u smjeru postizanja sve većeg i dubljeg jedinstva. Na nacionalnoj razini bilo bi dobro oformiti ekumensko sinodalno tijelo koje bi ravnalo ekumenskim inicijativama na područjima zajedničkog navještaja evanđelja, interkonfesijskih molitvenih slavlja i konkretnih djela služenja čovjeku i društvu.

 

 

Zaključak

Milost sinodalnog hoda Crkve u Hrvata bila je prilika za promišljanje o temeljnim područjima koji čine Crkvu živom i brižnom majkom. U tom smislu privilegirana briga za siromašne ponovo je našla svoje mjesto u raspravama te je podsjetila na Crkvu koja izlazi na periferije. Ali takav je izlazak uvijek pod prijetnjom brzoga tehnološkog razvoja koji stvara digitalno ozračje u kojem vlada pojedinac na štetu zajednice i u kojem se želi naći tehnička rješenja temeljnim ljudskim problemima. S jedne strane Božja riječ ostaje ključni izvor za povezivanje ljudi, a napose putem zaređenih službenika čiju naobrazbu valja ojačati imajući u vidu nove digitalne okolnosti. S druge strane tradicija Crkve, ističući jednako krsno dostojanstvo svih vjernika i zaređenih službenika, cijeni raznolikost karizmi putem kojih se očituje suodgovornost svih za sve, te dosljedno življenje krsnoga poslanja. Takav misionarski duh nemoguće je oživotvoriti bez suradnje svih udova Crkve s većim prostorom za uključivanje vjernika laika, deklerikalizmom i decentralizacijom određenih službi koje nisu po svojoj naravi sakramentalno uvjetovane. Produbljivanje suradnje i jačanje zajedničkih pastoralnih inicijativa biskupa i drugih zajednica, kao što su zajednice posvećenog života i udruge laika, važan je dio sinodalnosti za aktivnu i proročku prisutnost Crkve u svijetu. Crkvena stvarnost u Hrvatskoj naglašava važnost ekumenskih napora i težnji prema jedinstvu s vjernicima Istočnih Crkava i zajednicama proizašlim iz reformacije. Redovitim ekumenskim susretima, molitvenim slavljima i karitativnim inicijativama potiče se sve veće uključivanje vjernika u ostvarivanje ekumenskoga duha. Bogatstvo pak liturgijskih obreda olakšava integraciju migranata iz drugih kršćanskih Crkava i zajednica. Uz ove unutarcrkvene dinamike, sinoda je pomogla porastu svijesti koliko duh svijeta utječe na određene udove tijela koji su postali »vukovi u ovčjem ruhu« pa su na taj način nanijeli nepopravljivu ranu drugima. Te su rane na tijelu Crkve još više ojačale svijest o potrebi ponovna povezivanja istine i ljubavi nasuprot permisivnom mentalitetu kojim se niječe temeljna kršćanska antropologija o čovjekovoj stvorenosti na sliku Božju.